..i kud je ta duša kad je ni prstom dotaći nemaš gdje..? I kolika je kad svaka travka, kamen i potok u nju stati može? Cijeli svijet u njoj prebiva, a mjesta i svemiru lako još napravi… Gdje živi tako mala, il' veličinu njenu vidjet' ne možemo kad 'spram njom smo tek tako mali, k'o zrno prašine što kosmosa dio čini...

                                                   
                                                                       Admir Denić

                                                 ZRNO U KOSMOSU

Besmislena priča

Pogled mi osta prikovan za nebo. Razni životi se tamo pričaju, i svako traži svoju priču...

Tražiš neki smisao u zvijezdi čiji se odsjaj jedva nazire među oblacima koji je gutaju. Smisao koji ne vidiš u blizini, okruženju. Tražiš ga tamo, milijardama svijetlosnih godina daleko, da bi taj isti smisao našao u sebi.

Nekome je nadohvat ruke. Neko ga izgubi pa ga ponovo nađe, i bude njegov, vodi ga kroz životni put. Neko ga ne pronađe ni u onoj zvijezdi što se gubi na mračnom nebeskom svodu.

U tom traganju poželiš da upoznaš sebe, svoj duh nakon mnogo godina. Zavreš rukom duboko u sebe, kopaš, pipaš i tražiš u kom ćošku sebe svoj smisao si zabacio...

Nađeš hrpu gluposti, uspomena, starih slika, poneku igračku iz djetinjstva.. Poneki sram, tugu, bol, smijeh.. Poneku masku. Nigdje smisla u haosu tvog postojanja.

Valja sve posložiti na svoje mjesto. Deponija smeća nakupljena kroz cijeli tvoj život prikriva hrpicu vrijednosti.

U toj hrpici je možda i smisao zabačen...

Nekoliko kišnih kapi prekide tišinu. Danima će padati, rekli su....

Sjenka prošlosti

I opet ćeš tako ponekad da dolutaš kroz sjećanja. Čuti ću ti korake bosih nogu. Tada negdje bit ću budan kraj neke žene. S njom ću biti, voljet ce me, znam da hoće i djecu našu lijepo ce odgajati.

Tako u nekim noćima osjećat’ ću dah njen na svom vratu dok pripija se uz moje grudi, čedno tražit’ će sigurnost svoju.

Pa ipak, i tada čuti ću glas tvoj koji sam poznavao, tako ponekad, a biti ću njen.. i vjeran dok nas smrt ne rastavi, njoj ću biti...

Sjećanje

Bez trunke oklijevanja dan ubija i posljednje zrno nade...

U svom umornom nestajanju ustupa tron kraljici nemira koja te krije u svakom sazviježđu svog ogrtača. Vješto hladnim rukama tvoj saveznik po ko zna koji put provlači te kroz posteljinu na tvoju stranu kreveta.

Skoro da dah tvoj na vratu osjetim..

Prostorija poprima poznati miris žene, čije prisustvo iz mašte oživljava uspomene. Mašta u zamjenu za bol, alternativa koja preostaje.

Vrijeme te ne dotiče dok svojim mislima hranim tvoje postojanje. U paralelnom svijetu sjećanja, tvoj život se gasi prvom dnevnom svjetlošću, kada san svoje gnijezdo svije..

Tamo..

Na tvojoj strani kreveta...

Laka je bol

Bol je tako laka, nestvarna i slaba na kraju svilenog poruba

do hladne noći bez daha i treptaja oka sred nevinog sna

kog sni sad negdje međ' dalekim i stranim ljudima.

Tako laka je bol..

naspram lika u sjećanju

i tračka svjetlosti ulične svjetiljke.

Tek krade mi pogled onako za sebe, za nju

i stotine pogleda njenih

u mislima mojim što plove kroz noć, kroz haljinu njenu, na kraju svilenog poruba..

bol je tako laka

nestvarna

i slaba...

Budi to što biti nećeš

Budi moja tiha patnja

sklad mog nesklada

dio koji nedostaje

u slagalici snova

budi prisutna i tiha

za moje ruke

za oči moje

ogledalo budi

i voli da boli

budi tu i zarobi

moje korake za sebe

moje uzdahe za tvoje

usnama mi ne daj

da lutam bez tebe

put moj da budeš

i stanica moja

skretničar za tugu

i budi

sve što nikad biti nećeš...

                              ***

Dvoje ljudi, snivači snova…

Svako na svoju ruku u svojoj glavi kuje svoj san, oboje su u njemu i uloge su iste, ali svako je režiser svog sna i želi da se radnja filma odvija po njegovom planu… kakav tok moze imati jedan film s dva režisera različitih scenarija kada nijedno od njih ne otkriva radnju do samog zapleta? Večinom takvi filmovi završe bez raspleta, ili se jednostavno ne realizuju.

                             ***

                                                               Mnogo pričamo o ljubavi, a krijemo se iza njene sjene...

Anđeo bez krila

Da, lako se bilo zaljubiti u tebe..

Čemu čuđenje tvoje, il' to sarkazam ljepotu očiju tvojih kvari?

Kad to rekoh, naum starcu što čuči u duši mojoj nije bio da tvojoj nestvarnoj ljepoti smetnja bude..

Mojih krila već odavno nema, na mjestu gdje bila su gorki pelin kulja..

 Tvoja tek rastu. Tek spremaš let ka visinama želja svojih, dok moje članke blato već guta..

Dok letom ka cilju ti svome hrliš, zapitaj se šta htjedoh ti reć'..

Lako bi bilo zaljubit' se u te', al' voljet' te, to drugi značaj ima..

Moraš da padaš, više puta krilima zemlju dotaći.. I tvoju ljepotu poneka bora da okuje mora..

da mogla bi shvatit' šta htjedoh ti reć'...

Povedi me

Da li ti,
koja ponijela si
moje kofere sudbe
upitaš se koliki teret moraš povući
iz mojih dubina...

Dal' Ahilu slabu tačku
u srcu pronašla si,
pa kroz mračne hodnike duše moje
ka svjetlu sunca
ti provesti me želiš..

Ja pružih ti ruku spasa,
i počeh ti vjerovati...

Povedi me.

              

Jednom voliš onako posebno, lako, onako kako treba, i bilo, ostalo, i nek‘ bude, nek‘ ostane gdje jeste.. svako dođe, prođe, al' nije vazda isti trag, nikad neće isti ni bit'...

Prolaz

Dođe vrijeme kada riječi smisla ne nalaze...

I ćutiš.

Nijemo i lijeno.

Čak i ćutanje besmisleno postane.

Gledaš tupo u sretne i nasmijane.

Tu si, ali daleko u zapećku svoje duše.

I ne viriš, da slučajno ne osjetiš pogled sažaljenja nit' riječ utjehe.

Najmanje je potrebna, kao ni sam sebi sto potreban nisi...

Neka zvijezda na nebu tad svoj put završi. Ne vidiš je, a znaš da bila je tu.

Kao što i sam si bio,

a sad čamiš u sebi...

Spas u tebi

A, ne...

nisi ti glečer hladni

na kome stradaju sve topline ljudske

nit' strašni hrid što mornare plaši

znam

mene prevarit' nećeš

u istoj smo tami svoje duše ostavili

zaboravi njega

zbog kog veo prošlosti nosiš

i mrtvi pogled sklanjaš od ljudi

a sebe držiš u svojoj tmini

k'o gladnu zvijer skrivenu od svih...

Priđi...

primi ruku što pružam ka tebi

gruba je znam, al' toplotu još nosi

možda i spasim to maleno biće

u dnu tebe

što spas čeka u ponoru svom

daleko iza zatvorenih vrata tvoga straha

očaja i stradanja

zlih pogleda i poganih riječi

i znaj..

ako spasim tebe

sam ću sebe spas'ti...

Idi tiho dok još tuga spava

Idi tiho da ne čuje srce. Možda ga i ubjedim da nisi ni bila tu.

Ako tiho odeš, možda krik duše čuti nećeš.

Možda zaspim pa ne čujem bat koraka tvojih...

Idi tiho dok još tuga spava.....

Ovakav ne želim da te imam

Glupo je… naravno da mi se svidjaš.. ali ne zelim da te imam.

Ko sam ja da bacam sjenu tvom životu i snovima tvojim, da farmerke izblijedjele uparujem s haljinom tvojom, ljubomoran na nju što ti se tako bezobrazno pripija uz tijelo..  ljubomoran jer ona te ima i dotiče.

Bezveznik jedan, lutalica i vječiti sanjar što mjesto novčanika u džepu nosi samo nekoliko želja, poneki san i pod košuljom usamljeno srce svih ovih godina gladno ljubavi…

Ovakav sav iz nekog prošlog vremena, zaustavljen tamo, gdje i sad sjedim negdje pored rijeke, i sklopljenih ociju slušam njen žubor, vrtim neke tamne uvojke pod prstima svojim,

ne… ovakav ne želim da te imam…

Hram duše

Uđi….

Ne oklijevaj sad

Sad kad si pronašla put do mog srca

Sad kad si oškrinula ta trošna vrata koja već godinama niko nije otvorio…

Samo pazi gdje staješ, da ne povrijediš svoja njezna stopala, nisu navikla da hodaju preko razbijenih flaša ispijenih tugom u noćima, kada liječih rane zidina napuštenog hrama u kojem niko ne stanuje…

Dođi…

Provešću te kroz mračne odaje, ukloniću zastore koje mnogo prije tebe neke druge za sobom navukoše.

Zagrli hladne zidove i zagrij…

Prozbori nešto lijepo…

Neka tvoje riječi prodru duboko u onaj mali, netaknuti dio srca koji čuvah za tebe.

U njemu ćeš naći ljubav skrivenu od svih, od lažnih pogleda i dodira…

Uzmi je, tvoja je

To je sve što imam

Blago skriveno među hladnim zidinama moje duše

Oživi je…

Ili uništi zadnji tračak svjetlosti

Zrno nade što me drži u životu

Na tebi je…

Tok

I opet dan vješa svoje tužne obrve, shrvan od umora ljudi koji nadanja svoja u njemu traže. Odlazi u noć što guta dio života, svaki sekund u svjetlosti njegovom što od snova prašinu stvara i odnosi dio nas, dio nečeg što vrijedi, što vrijedilo je. Nekad. Prošlo vrijeme, prošli ljudi i snovi prošli, svakog dana u tmini noći sahnu. Umiru. Svakim danom koji neumitno teče…

Korak u prazno

I život stane u jednom koraku, teškom i umornom… Prasak suhih grančica i lisća jesenjeg budi tišinu zgaslog i tmurnog dana. Nazad se ne može, naprijed nema se kud. Snage nema. Nedostaje dio puta, staza za volju, kompas sto izgubiš davno nekad u bunilu snova i maštanja…

Urota života protiv tebe skuje besmisao, skroji plašt patnje i stradanja duše po tvojoj mjeri. Odjene ti tugu i sjećanje, zauzvrat uzme sve što bit‘ si želio, pogazi sjeme nadanja sto sadio si od početka…umreš a živ si.. i ne možeš dalje. Postaneš sopstvena sjena, ljudska kopija ništavila, vizija ničega… ništa…

Život je nemilosrdni sudija.

Jedan… samo jedan pogrešan korak na putu njegovom, neće ti oprostiti. Povratka i pomilovanja nema. Umreš... a ziv si…

Spas

Ja sam htio samo da budeš sretna.

Znaš, ponekad raniš nekoga jer ga voliš…

Sjetim se one priče o planinaru koji je zaglavljene ruke u stijeni čekao sigurnu smrt… sam ju je sebi amputirao  jer je znao da je to jedini nacin da spasi svoj život…

Možda sam ja amputirao dio tvog srca, ali preživjećeš… lakše nego da je cijelo ostalo zarobljeno i umiralo polagano u beznađu tišine u mojoj duši….

Ptice i u kavezu pjevaju… da li si se ponekad zapitala jesu li njihove pjesme tužne…?

                                ***

‎

...a ja sam samo htio biti duga na nebu u očima njenim... nije mogla da prepozna moje boje, i sebe u njima obojenu...

Kradeš se

Još mi trgaš snove

Ti lopove još ulaziš u njih

Znam da negdje patiš

Al’ moja patnja jača je od svih

Stijena si na duši

Preteška

Da te slomim, zdrobim nemam vremena

Jer ti si vrijeme…

Baš me nikad ti ne prolaziš

Nosim te ko breme

Sva si tu dok sve ne pogaziš

I ovo malo srca

Prokletog

Tvojim osmjehom ukradenog

Više ne živi…

Tek drhtaj mali ostaće za kraj

Kad prestane da boli

Kad okusim ja pakao il’ raj

Tad ću svoje snove ubiti

I tebe svu u njima sakriti

Da se ne kradeš…

Po humci mojih davnih sjećanja

Da me ne budiš

U noćima mog vječnog čekanja…

Ljubav je vječna, život je san

Pregršt snova i uvelog lišća

tamne sjene u bezdanoj duši

poneki miris iz stare fioke

lagana sjeta mrvi i guši

Čeljusti svijeta bezobrazno zjape

gutaju ono što iole vrijedi

skrnave vrijeme ubogom starcu

što zamišljen u uglu sobice sjedi

Upale oči u prazninu zure

tražeći sebe u sebe u sjećanju svom

prizivajuć’ ženu sa slike na zidu

što nekada dane je dijelio s njom

Zadjenuše godine bore na licu

al’ misli još bistre traže svoj raj

do potoka hladnog iz davnih vremena

vjerne mu ljube, njenih očiju sjaj

Pohlepna starost danak svoj uze

život mu prođe k’o za jedan dan

u oči starine navriješe suze

ljubav je vječna, život je san…

Mi

Ima nas negdje, svugdje po malo

ni sami ne znamo šta nas to dijeli

stalno je nešto naše tragove kralo

svugdje nas ima, al‘ još nismo se sreli…

Nisam poznavao tebe

Nisam poznavao tebe, lice i prste tad tvoje jesam…

U tebi sudbu skrivenu od mene,

tuđ' zov za tebe ja ne vidjeh tada,

nit' tajne staze što mame tvoj korak.

Ja ne bijah putanja tvoja…

pod maskom očiju svojih

krila si tugu mojih budućih dana

košmara…

što čekaše mene

koji živjet' je htio u drukčijem snu

od onog što stvorila ti si,

od onog gdje mene i nema…

Nisam poznavao tebe, ali usne tvoje tad jesam…

 ni slutio nisam šta one će reći

dok gasih žeđ rosom na njima..

Ni ti mene poznavala nisi, kajanjem svojim odaješ se…

čujem ti vrisak duše što pati,

stisnuto tijelo u grču što plače…

sanjaš san koji meni si dala.

Upoznaj me…

ja tuga sam vječita tvoja,

kao što moja ti zauvjek bićeš….

                              ***

Ljubav je kap srece u moru tuge... ali i more se od kapi sastoji…

Glad

U vapaju krikova ovozemaljskih, ti moj ne prepoznaješ…

Stran ti je i dalek

Već odavno glas mojih uzdaha nista ti ne znaci

Kamen studi mjesto srca stoji

Zvijeri pod prstima tvojim

Traže me

Kandžama svojim halapljivo grabe

Dio moje duše

Hrane se

I ti hraniš se mnome

Glad svoju utolit ne mozeš

Olako žrtva sam tvoja

Da možeš dalje

I više

U bunilu očajnom

I bolesti svirepoj

U lavirintu sopstvene tame

Zoveš me svjesno

Jer znaš…

Da odolit’ ti neću

Kad izbora nemam

Da dio tebe budem

Rado plijen ja tvoj ću postat’

Dušu da nahranim tvoju

Tu sam

Ni branit se neću…

Veo života

Valjda se to dešava u onim godinama, kada ti ništa na svijetu nije važno sem mirisa njene kose… pogleda koji sječe britko gusti zrak u kom se gušiš kada je sretneš i umreš svaki put…

Valjda se to dešava u onim godinama kada ništa nema važnost. Kada gledaš a ne vidiš. Ništa sem nje… nevješto nacrtanog srca na pismu… riječi u kojima je ispisan sav tvoj svijet. I mirisa bijele koverte…

Valjda se to dešava samo tada… kada mreš… i onda te osude na život….

                              ***

Oni plaču drugačije... tiho, bolno i u sebi...

Oni kada plaču, negdje na nekoj planini rijeka provali, na silu. I vulkan pokrene plač ognja i lave...

Oni plaču drugačije...

Oni plaču s osmjehom na usnama...

                            

                              ***

Ne volim te

Mrzim te...

Što mi se namećeš i dolaziš

Što si prisutna i kada to ne znaš

Mrzim svaki dodir tvoj koji ne mogu da skinem

I tvoj osmjeh

I nebo u očima tvojim…

Znaš….

I onaj čuperak ispod tvoje kape…

Onako, baš i ne volim…

Mogao bih

Mogao bih se zaljubiti…

U rosu na listu drveta

U pčelu na cvijetu bagrema

U lahor vjetra i žubor vode

I usniti bih mogao…

Tebe i tišinu zvijezda u noći

Pramen kose tvoje

Tvoj osmjeh i dušu tvoju

Usnit’ bih mogao…

Mogao bih te zavoljeti…

Lako

Vjerovat’ bih mogao

 Da Bogom smo dati

Da sudbina jesi

Da korake ti znam

I tvoji da moji jesu…

Šta ako se probudim?

Šta ako java okuje hladne lance prosutih suza

Kada shvatim…

Da zrake sunca ubiše rosu

Da pčelu ne vidjeh na cvijetu bagrema

Da lahor vjetra i žubor vode u nekom drugom svijetu

na nekom drugom mjestu

u nekoj drugoj priči zive…

A mogao bih.

                             ***

Utjeha ne može biti spas... Ona otvara vrata razočarenja i krije spas za leđima svojim…

Nada

Plašim se da ne odletiš, tek dotakla si srce

nježna toplina zagrija mi grudi

predivnu pjesmu zakliktaše ptice

i duša mi više ne drhti od studi

Tek dašak jedan, more nade daje

tek blaga riječ privlači me k tebi

i zvijezde na nebu mnogo ljepše sjaje

znam tu si, postojiš, već nosim te u sebi

I postade stvarnost u snovima mojim

u noćima dugim kradeš moje sate

o predivna ženo… strah me, ja se bojim

brzo ćeš otići, a već živim za te’…

Danas

Srećom te zvati neću

nestalni njeni su puti

ni sunca ti ime ja nedam

da sumrak mu zalazak sluti

Danas,  ime je tvoje

Jučer već prošli su sati

Sutra će uvijek da dođe

i opet ce Danas se zvati…

                             ***

Kada voliš, voli polako, štedi ljubav kao da će već sutra nestati, a sutra… sutra joj se zahvali što još je tu, i voli još više, ali polako, da nikad ne prestane sutra…

                              ***

Noć mi te nosi

Svjetlost dana čežnju što kuje

Proždire, guta, krade od nas

Noć tad te lance lako vec kida

U savezu s zvijezdama donosi spas

Vječnost oživi u treptaju oka

Ništa sem njega nema značaj svoj

U osmjehu tvome čeznja vec sahne

Da ustupi mjesto za poljubac moj

Tek riječ tad smiješna svaka bi bila

I tako mala u poletu svom

Da iznijet’ iz srca što reći bi htjelo

Za koga kuca i kome je dom…

Oprosti  mi

Oprosti

Što mogao nisam

Da kupim sve te haljine bijele

Crvene i…

Ma nemaš ti dva života

Dva ormara

U jedan mene da složiš

U drugi sve te haljine bijele

Crvene i…

Sve te pjesme dosadne

i stihove glupe

oblake, cvrčke, mrave i pruge

livade, potoke, travke i duge

jesenje kiše i sve moje tuge

I radost poneku

Tek da se nađe…

U ormaru tvome kraj haljina

Bijelih

Crvenih

I…..

                               ***

Ponekad zavidim ljudima koji ne pridaju značaj strujanju vjetra kroz grane starih hrastova, ljubeć' se s zrakama sunca, baš tu, iznad napuštenog gnijezda malih lastavica…

Njima neće tesko pasti buđenja nekih novih dana, početak nekih novih proljeća…

                               ***

Sve prolaznost čini sem onog što u sjećanje staviš…

Otkad te ne volim

Vođen srcem svojim ja vjerovah tada

da sreća sveg svijeta tad naša je bila

i sazviježđe neba tek zrno je bilo

za dvoje ljudi što san svoj snivaše…

Tad čuvah za tebe svaku suzu tvoju

od zle vanjštine svijeta

i ona možda tad iskrena biješe

il’ iluzija samo, bezvrijedna i pusta…

Gledasmo oblake, velike i bijele

u njima smo pisali pjesmu o sreći

vjerovah kiša nikad sprati neće

slova u priči o ljubavi svetoj…

Dosta je oblaka zaplovilo nebom

i mnogo je kiša šibalo breze

pod kojim ja voljeh baš onu tebe

onu tebe što ni postojala nije…

Znaćeš

i kada ti to neću reći..

ti znaćeš da tada jedina svijetlost i tajna ti si...

dokaz da ljubav postoji, u srcu svom potraži, jer jedino tamo sigurnost, spokoj, mir u duši koja predaje se… mozda ćeš pronaći...

želja da volim,

želja da ti uzrok i tiha patnja postajem,

sama ce otvoriti vrata,

koja vec zadugo otvarana nisu....

ja kucah na njih, i dobih dozvolu da prošetam... i za cudo Božje, svidjelo mi se, poželjeh da svoje snove sanjam tu… breme ljubavi da podijelim. Suviše teško postade svih ovih godina, i tražih mjesto gdje da pomoć svom teretu nađem...

pronađoh mjesto gdje tugu za sreću zamijenih…..

Želja

Pokloni mi sjenu, da skrijem svoju dušu, i zaklon za ljubav što za nas čuvam, pronađem u njoj…

I osmjeh svoj daj mi, u njemu tkati svoj pogled ja želim, kroz njeg’ tvoju sreću gledat’ ja hoću…

I tvoj san ja želim, da živim u njemu, da noć uzet’ te ne smije, san tvoj da stvarnost moja bude…

Usne tvoje s njih poljupce da kradem, požudu svoju u njima da gasim…

Tad u srce tvoje ušunjat’ se moram, srce moje u njeg’ da stavim, nek’ kucajuć’ skupa ona objavu daju, duša moja da u tvojoj sad živi…

                                ***

I tuga lijepa može bit' ako je dijelit' imaš s kim, u samoći ni sreća značaj svoj nema...

Gdje tebe nema

Znaš li da je nekad samo jedan pogled na tebe budio u meni proljeće kroz pahulje snijega?
Izdan je.
Zgažen i zamagljen , i sad…
vidim pahulje snijega u sred proljetnog jutra
Smrt blaga je naspram pogleda u prazno
Naspram smrti u očima mojim
Prvi udisaj moga života bit će zaborav
Zaborav na neko proljeće kroz pahulje snijega
Pokriven nekim novim jutrom
Gdje tebe neće biti
Gdje te odavno već nema...

                               ***

Mogao bih i suzu pustiti... plašim se da čistoća njena sprat' će oholost tvoju, mušku slabost u njoj ćeš vidjet'… i smijat ćeš se. Smiješno je suzu vidjet'… možda ćeš me žalit', na stub srama razapeti… Ne, neću sprati oholost tvoju, tako lijepo ti stoji...

Ljepota strahom okovana

Zar ljepotom svojom ti stvarnosti prkosiš?

Šta anđeli biti mogu naspram lika tvoga, i biser sjajni što tamni gdje osmjeh tvoj sjenu mu daje…

Dal‘ oči tvoje dozvolu dati mogu mornaru ljubavi gladnom da plovi u plavetnilu mora njihovog..

i ruke tvoje treptaj srca ublažiti, da mrijet‘ mu žao nije…

Afrodita je ime tvoje Proteju što prkosi

da smrtniku snagu ljubavi dati može….

                               ***

Zimske noći su hladne… Tako nekada u prolazu, promrzlim rukama od ucviljenog vremena promiješaj pepeo vatre što gorjela je nekad... jedna iskra zna biti dovoljna da plamen oživi, tek ruke da ogrije...

Ponekad

U snovima  često te sretnem…

Onako lijepu i krhku, dok gledao sam rađanje sunca preko tvog mirišljivog ramena tiho, zadrzavajuć' dah, da te slučajno probudio ne bih...

Da čarolija tvoga daha dok snivaš dubokim snom ne bi nestala…

I kosa…

Tvoja kosa rasuta po jastuku od strasti koju gasili smo do jutra, nježno...

Često te u snovima sretnem, i svako buđenje mi novu ranu otvori, i poželim da umrem… Da nikad zrak sunca više ne osjetim…Bez tebe…

Bez nas.

                                ***

                                                                        Život je ubica naših snova…

Vremeplov snova

Topline je bilo u oöima tvojim, bilo je želje i volje

Tamo sam vidio našu djecu, tamo sam vidio naše staračke bore

Daleko sam vidio dok hranio sam glad požude svoje s usana tvojih

Kao gladne zvijeri otimali smo života dio

Pohlepno i sebično

Krali smo drveće i riječno kamenje

I vazduh smo krali

Svemir smo htjeli za sebe i gutali prostor

Ni bilo ga nije

Ni nas nije bilo

Naša glad nas je proždrijela

Izgubljene u nemoći naših snova

I ničega nema

Niti je ičega bilo…

Tišina

Tvoja blizina meni značaja nema... toplina ti se gubi u hladnoći likova što trepere u mislima tvojim… pored žive tebe tvoje misli nisu moje, nemam snage da ih kradem od drugih, nemam vremena da budem tvoj, žuri mi se i umor me slama... pored tebe jedina toplota sto me grije jeste oganj u peći što pucketanjem dogorjelog drveta remeti tišinu, glasnu kao i neizvjesnost nad glavama našim... 

                               ***

I prođe tako život u strepnji, žudnji i nadanjima...i uvijek kasno bude kad shvatiš to, tek ugledaš starca u ogledalu, olupinu onoga što je do nekoć tebe oslikavalo...i žališ za nečim što ni vrijedno žaljenja nije…

                               ***                                                                                Ne poželi me, parazita ljubavi ne možeš da nahraniš...

Zaborav

Tuga je prevaziđena, strana i daleka. Ni sjenke prošlosti više ne posjećuju moje misli. Zabacih sidro svoje duše negdje daleko u sebi, umoran od šibanja olujnih vjetrova i talasa pod kojim paluba se moja trga i lomi. Umoran od dalekih, nedostižnih obala što vukle su znatiželjnog dječaka u meni, mir moj je tu, pod nogama mojim, gdje zakopah prašnjave igračke pravljene od snova i nedanja jednog dječaka kome su oskrnavili želje. Mir nadjoh u smrti mojih želja.

                                 ***

Ponekad čovjek sretne tugu, čisto onako, iz navike, bez razloga, popije kafu s njom, ispriča se…navrati ona, šta će, dosadno joj…a neko mora društvo da joj pravi...

                                                                          

Zaboravi se

Znaš… ti si vrlo brzo svladala jezik mojih misli.

Zaboravi se…

Isto kao kada dugo ne koristiš maternji. postane stran i dalek, ne razumiješ ga, valjda ti nije više od koristi.

Bila si dobar učenik. Od životne važnosti tvoj cilj je bio postati dijelom moje priče, i uspjela si u tome. Poznato je meni da kada postigneš jedan cilj stremiš ka drugom. Glad čovjeka pretvori u zvijer, a izazovi su svuda unaokolo. Život je jedan, a ciljeva mnogo… Ne krivim te zbog toga… Kovani smo od lošeg materijala sa primjesama gladi, želja i emocija…

Možeš ti to, možeš ti i mnogo bolje… Umjesto krvi, ambicije napajaju tvoje krhko tijelo. Odbaci emocije, smetaće ti dok krčiš put ka uspjehu.. ne dozvoli da ljubavi podliježeš, u suprotnom, postaćeš smrtnik, nevažna u masi onih koji od tebe očekuju mnogo….

Samo te molim… Ako ipak ne uspiješ… Ne vraćaj se nikad više na odskočnu dasku… Vrijeme je izbrisalo njene godove. Crvi bola i patnje su ostavili miris truleži.

Slaba je, i nece te držati.

Nikad više…

Bila si dobar učenik… vremenom, zaboravi se…..

                               ***

Noćas sam umoran da volim

bdim i patim, mnogo je…

Mostova i koraka

Kišnih drumova i razloga

kojih se više i ne sjecam…

                            ***

Pitam se

Pitam se…

kad san oči ti sklopi

tiho se spusti u postelju tvoju

da l’ osjetiš da bdim, pogledom upijajuć’ tvoj lik

kroz misli prkosim stvarnosti

vlas kose tvoje pod prstima da osjetim…

Ja pitam se… U snu da l’ korak moj čuješ

poljski cvijet pod jastuk tvoj kad stavim

da jutro mojim imenom ti oslika

dokaz da bio sam tu… dugo…

čuvajući san tvoj, i moj san,

pitam se…

Da l’ prisustvo osjetiš moje

svu nježnost svijeta u svojoj sobi

roj pčela i vjetar u klasju

potoka žubor i cvrčaka poj…

Pitam se…

Da l’ isto pitaš se ti…

                               ***

Život čovjeka provlači k’o brašno kroz sito, mrljavi ga k’o mlinski kamen… i sto tuga na pleća mu sleti dok jedna sreća put do njega nađe… valjda mu tako određeno, da osjeti.. da bolji bude, da skupi krila i da se pokunji… možda tako treba da bude.

Čovjek ti je takav… da mu daš sva mora svijeta, još kap bi mu zatrebala…

San

Ti postojiš

negdje u mojoj mašti, u snovima mojim

tako stvarna, samo za mene

 

Sklapam oči, bježim u naš svijet, sretan

znam da češ doći, na naše staro mjesto

gdje sam te prvi put sreo

na livadama netaknutim, tek ovlaš rose na poljskim cvjetovima koja kvasi moja bosa stopala…

 Tvoj lik se nazire pred sunčevim zrakama, dok žurno hrlis ka meni, s vjetrom u kosi.. bojama duge u očima,

rosom na usnama, odjevena nebom...

Držimo se za ruke, gledamo se cijelu vječnost...

Volim te…

ni ime ti ne znam

zvaću te Ljubav

zvaću te Istina...

Sreća...

 

Ne odlazi... ne budi me bezdušni zivote!

Želim da umrem..

Želim biti s tobom

Želim da te držim za ruku dok trčimo beskonačnim poljima, travnatim livadama obasjanim suncem, koje samo tu sjaji tako..

s tobom...

u mom snu...

 

Čekaj me, doći ću ponovo

zvaću te Ljubav...

zvacu te Istina...

Šta ljubav može biti

Nisam te tako mnogo volio. Tek dušom…

A šta duša biti može?!

Mrije, kao i čovjek. Prečesto i prije tijela, poljubac smrti osjeti… Mrije, kao što tijelo zemlju nahrani, tako i duša što ljubav tebi je dala, mir svoj našla je u smrti svojoj.

 I nisam te ni volio mnogo, al’ dušu tebi sam dao, dok tijelo beskorisno meni je ostalo…

                                ***

                                                                  

Ne tražite me...

Pronaći ćete me u svakoj umirućoj zvijezdi koja cilj svoj nema, i smrt joj pred očima ljudi lebdi…

Ne, ne tražite me u beskraju ništavila, pronaći me nećete… tražite me u stihu jedne pjesme koju sam živio, u pupoljku ruže što je uvenuo, ali živi u pjesmi, ona vječnost čini...

Dozvoli da još jednom ti kažem

Da pođem za tobom ja mogao nisam

nekad sem tuge naše ništa nije

k’o izvoru ptica kad žedna poleti

spriječiti ne možeš da sa njega pije

Tragovi tvoji sad ćute pod lišćem

jesen je prerano pronašla svoj dom

riječi su nestale nošene vjetrom

tek prosute negdje na putu su tvom

Sad molim za milost sve korake tvoje

da čuju pod lišćem tragova krik

te riječi da zalud vjetar ne nosi

još jednom da vidim tvoj dragi mi lik

Pusti još jednom da usne ti kažu

da oči su tvoje svo blago što snih

da ruke su tvoje moj jecaj u noći

sva tuga i sreća, moj najljepši stih…

Let

…i onda ta pčelica traži najljepši cvijet, ima ih mnogo, ali ona bira, traži…

Dođe jesen, cvijeće uvene, a ona ga ne nađe.

A svaki isti, priroda tako odredila…

Džaba, sumnja da postoji uvijek onaj bolji neda mira…

Tako novi roj započne nov život, novo cvijeće cvjeta samo za njih…

Kad si mlad misliš da vazda isto cvijeće cvjeta samo za tebe… da svaki polen samo tebe treba… i miris cvijeta samo tebe mami…

Mladost svašta znade, a mre u neznanju…

Mladi starac

Lijepo je jutro.

Prva jutarnja kafica popraćena pjesmom ptica, lavež pasa u daljini, melodija insekata…

Zvuci koje ne čuje svako. Zagušuje ih brzina života, posmatranje kazaljke na satu koja se brzo kreće, prijeteći kašnjenjem na posao, ili ko zna šta već.

Još uvijek čujem te zvuke i uživam u njima, osjećam se živim, sve dok se ne zamislim…

I tada proleti misao kroz glavu.

Nešto tako strašno fali u svemu tome…

Pitam se s kim sada uživaš u mirisu tople kafe, kome osmjehom mamiš poglede, daruješ tople jutarnje poljupce…kao što nekad meni darovala ti si…

Da li si ipak sama, da li ti je hladno…

Da li ti nedostaju prve sunčeve zrake, vragolasto obasjavajući naše ljubavno gnijezdo…

Volio sam posmatrati buđenje sunca preko tvog ramena, ne pomijerajući se, da te slučajno ne probudim.

Da te gledam dok spavaš, da slušam kako dišeš…

Ne čujem više pjesmu ptica… lavež pasa u daljini…

Ne čujem ništa.

Hladno je i teški oblaci prekriše sunce. Sprema se oluja.

U duši…

Srcem gromovi haraju, cijepaju i ono malo što je od njega ostalo.

Nema te.

Nema nas…

Ne prepoznah svoj odraz u ogledalu. Stranac bulji u mene. Mladi starac praznog pogleda, nova bora na licu…

Novi ožiljak na duši koji mi kaže da to nisam ja… ne više… bez tebe…

Ne znam i ne čujem

Ne znam i ne čujem…

Samo zvuk kostiju jedna o drugu, zvuk pomjeranja nečega, mene u nečemu, u ničemu, i ništa…

I ne mislim. Znati, misliti, napisati, ono što ne čuješ. Glatko pomjeranje ničega u nečemu, tišina i ništa…

Beskonačnost je ništa, i ništa je sve, sve smo svi, a svi smo valjda ništa...

Možda tužno, ali ne znam i ne čujem…
tek zvuk kostiju jedna o drugu…
zvuk pomjeranja nečega…
mene u nečemu…
u ničemu, i
ništa...........

                             ***

Tuga je apsolutni pobjednik u borbi s životom…

Ljepota tuge

Nikad niko nije mogao biti toliko loš

Nikad nije ni volio da bi morao biti. Dobri su sretni, a sreća je tako dosadna i duga…

I šta sreća biti može ? Dal’ sretni su oni sto suzu ne vidješe u odrazu svom, baš nikad… I živješe, tek sretni što tužni nisu…

Dal’ to sreća može biti?

A suza je tako lijepa... blistava i čista…

Dal’ sretni su oni što ljepotu njenu nikad ne vidješe…

I nikad šapat vjetra kroz tužne grane drveća ne čuše…

Dal’ sretni su što nikad bili nisu tako loši…

Ili nikad ni voljeli nisu da bi loši morali biti……

Jesen

Veliko pospremanje ljetnih snova i nadanja.

Kišne kapi sprati će naše želje, k‘o suze maskaru na djevojačkom licu…

Svakim požutjelim listom brojaćemo sve životne poraze i godine. Kao cigle ugrađene u zid našeg trajanja. Pomalo oronule i pohabane. Nekad tako sjajne i jake u izgradnji nekih ljeta, urušene nekim jesenima…

Pospremit‘ ćemo naše sreće, uredno spakovati u stare fioke naših duša, do nekih novih ljeta. Do nekih novih nada koje će svakim novim ljetom biti sve manje, nošene svakim novim jesenima u nepovrat, gradivši neki novi zid. Zid sjećanja.

Zid neostvarenih želja….

                       ***

Tijela su naši ogrtači, tajna skrovišta u kom krijemo sebe, dobro upakovani kroz kosti i tkivo...

Samoća u masi

Ponekad tako neki zaklanjaju tvoj pogled u prazno, žele tvoju pažnju, ometaju tvoju bezvoljnost…

Oni pričaju nešto.

Usne im se pomjeraju, a ti ih ne čuješ zaglušen svojom tuposću prodirući kroz njih pogledom koji ulazi u njihove zjenice, prolazi iza njihovog tjemena gubeći se negdje u daljini…

Možda se zadrži ne nekom bezveznom drvetu, ili na njegovom cvijetu kog proljetno sunce mazi na vjetru…

Ko zna kud lutanje njegovo završava, il‘ samo umire u beskonačnosti svoga bescilja….

Pa ipak, tako neki pokušavaju da ga spriječe, da zaustave nezaustavljivo, i dalje pomjerajući svoje usne uporno i dosadno…

Samo jedna priča

Posmatrala je njegovanu kosu djevojke u supermarketu. Pomalo gorčine stislo se u njenim grudima. Nekad je trebala i ona izgledati tako samo da je mogla uspjeti. Samo da je imala više sreće, pomislila je vrteći svoju ispucalu i nepočešljanu kosu, prstima nagriženim od vode i preparata za čišćenje.

Uzela je nekoliko namirnica pažljivo birajući pogledom po cijenama, vješto skrivajuci isti od ljudi koji bi je mogli prezreti, povrijediti svojom znatiželjom.

Bila je prelijepa…

U krhkom tijelu je kucalo hrabro srce žene puno topline. Bila je nesvjesna toga. Ona je htjela samo da preživi u masi nakinđurenih klovnova, u masi koja ju je gutala i činila je nevidljivom za sve, sem za mene…

Nije znala da postoji u mojoj priči, pjesmi i stihu…

Ja sam je stvorio u mislima svojim, ovjekovječivši njeno postojanje kroz svaku svoju riječ…

Stvorih je za sebe, tako hrabru i jaku u svojoj jednostavnosti. Stvorio sam je nesretnu da bih mogao da je spasim, da pobjegnem u priču i  da se nikad ne vratim dok je ne završim…

Možda i ne postoji, ali je svakako glavni lik priče čije riječi upravo čitate, priče koja je stvarna i tu pred vama…

Pa zašto bi onda i ona bila nestvarna…… 

Znaci života

Sreća nema vremena, steže bedra oko beznađa, ljubi besmisao i vodi ljubav sa strahom. Depresija traži zadovoljenje.

Dan se lijeno presvlači u crno, u bunilu ruke hrane se mrakom, dok snovi se kriju i bježe od stvarnosti.

Sigurni znaci da život još traje.

Nezadovoljština

Šta nam toliko nedostaje ponekad, pa se budimo tako ozlojađjeni i tmurni, k’o da nam tegovi na plućima vise, pa nas guše, čupaju i pritišću. Od čeg‘ smo to nezadovoljni dok šutimo namrgođeni uz jutarnju kafu, k’o da neki obred drevni vršimo a prezamo da nas neko ne prekine, da nas ne upita nešto za šta ni sami odgovor ne znamo. Da kažemo i jednu riječ, čini se i ona bi nas zaboljela, zagušila i strovalila po nama planinu očaja i nezadovoljstva. K’o da bi nas odala, otkrila, skinula do gole kože, pa tako sramotni i ogoljeni ne bismo preživjeli dan pred nama. Šutimo od stvarnosti, k’o da uživamo u tišini svojih misli, dosezamo neke daljine samo nama znane, a dok otvorimo vrata kućnoga praga, dočeka nas život da nam lupi poneki amar, tek da nas osvijesti, da progovorimo i krenemo dalje….

Traži spas od mene

Ne zausti da ja sam taj

da tvoju sudbu u rukama nosim

zar grijeh bih mogao taj dozvoliti sebi

ja… koji samo suze prosim

Ne primiči ruke suviše blizu

jer vatra što prži nije od sreće

od tuge i bola je plameni jezik

taj plamen ti srce ogrijati neće

Zar pravo ja imam san tvoj da srušim

bezgriješnu tebe u pakao vodit‘

sve kletve svijeta breme je moje

crne ćeš pute‘ samnom pohodit‘

Bezgriješna vilo idi što prije

spasi još ono što spas’ti se može

džepove godina srušenih nosim

previše otrova ispod moje je kože…

Gdje ljubav počiva

Voljeti, ne znam ja to…

Pričali su mi ljudi da je nešto između sna i jave…

Vele kažu, to opipat' ne mo'š…

I još vele kažu da boli više nego kad se udariš u lakat, pa skačeš od bola kano zec sto skače po njivi.

Vele kažu i da slatka bude, k'o vrcani med što prste ti lijepi…

I još tako, ljudi mi pričaše, nijedno stvorenje bez tog ne živi. Nit' je hrana, niti voda, al' je piješ i hraniš se njome…

Svašta ljudi pričaju, al' znam da im vjerovat' nije, i da se tako nešto veliko u riječi potrpat' ne može…

Lutanje

Kad bi čovjek znao granicu lutanja svojih misli…

Ne ići daleko, vratiti se i pronaći drugu putanju, onu lakšu, jednostavniju, k’o kad bereš zrele jabuke, onako bezbrižno lutati po najtananijem prelamanju svjetlosti, traziti lepršavost u dječijim osmjesima, i onim djevojačkim u mladosti nekoj drugoj i nestvarnoj, ali ne…

Mami ona staza tamna, k’o vječiti kolosjek s kojeg se skinuti neda. I misliš daleko, toliko da se teško vratiš, slatkoća ponora vuče duboko da istražiš svaki dio hladnoće, k’o kad gledaš nešto što ne želiš a tjera da vidiš, da stigneš i opipaš. Sa svakog putovanja vratiš se pomalo mudriji, a svaki put ostaviš pomalo sebe, dovoljno da se ponovo vratiš i tražiš cjelinu, svaki put ostaviš da se nađeš a gubiš se, i ona putanja leprsavosti postane sve udaljenija, dok potpuno ne izgubi sjaj na horizontu tvojih misli…

Pažljivo biraj kuda šalješ svoje misli, nekada ih je preteško vratiti…

Vrijednost postojećeg

Kada čovjeku oduzmeš ili uskratiš nešto za šta i zaboravi da postoji, bila to ljubav, prijatelji, sloboda i mnogo toga sto je tu, svakodnevno, među nama, tek tad shvati istinsku vrijednost toga…

Čovjek se navikne na ono što ima, kao da to mora uvijek da bude tu…

kao kada udišeš vazduh i smatraš da je i on obavezan da nas održava u životu, tek onako, zato što mora, zato što to tako treba da bude, zato što je to sasvim normalna stvar…

Ponekad se nešto desi, odalami te i otrijezni, i shvatiš da zapravo nisi vlasnik nišeg sem samog sebe, a i to zna umnogome biti upitno ponekad…

Da li je zaista potrebno da budemo uskraćeni nečeg, da bismo to isto cijenili…?

Stranac

Ponekad se osjećam kao uljez u ovom svijetu, kao da ne pripadam tu, i da sve prolazi mimo mene, a ja stojim, izgubljen u užurbanoj i jednoličnoj masi ljudskih lica... Mnogi od njih upute poneki pogled ka meni, onako s čudjenjem, šta li…

Jednostavnost naših života je zakopana davno negdje ispod stopala te jednolične mase koja gazi marširajuci strojevim korakom, takođe izgubljena, ali u sopstvenoj iskrivljenoj psihološko-opterećenoj slici užurbanih snova i ciljeva koji se moraju dosegnuti, jer tako vrijeme diktira...

U današnjem vremenu jednostavnost je luksuz koji ljudi sebi ne mogu, ne smiju priuštiti, u protivnom, biće odbačeni od društva, čudaci koji bezobrazno odbijaju složenost života i vremena u kojem živimo...

Jedan sam od tih čudaka što ne može pronaći suštinu svega što me okružuje, i ne snalazim se baš najbolje u svijetu koji je ljudska vrsta mnogo iskomplikovala…

Jedan život

Prođe odrastanje…

U širokom luku praznine me zaobišlo, bez opomene. Rupa u životu, rupa u sjećanju, ništa… Poneki plač, jauk… Neki nagli odlasci nekih ljudi, neki nagli dolasci, isto tako nekih ljudi… I ne sjećam se. Potiskivanje stvarnosti u dječijoj glavi, želja da prestane. Nije prestalo…

Odrastah u očima drugih, u skladu s godinama koje su predstavljale parametar mog odrastanja. A ja, ja sam  još uvijek igrao s klikera s djecom iz komšiluka u dvorištu ispod stare lipe koju je otac nekada davno posadio, negdje u mojim mislima, s željom da prestane i da zaboravim…

I kada sloboda tvoje korake nosi kroz rosnu travu, kada sunce ruke ti grije, duša ako vrišti zarobljena, ne osjecaš rosu na travi, niti sunce na dlanovima..

Kada duša zarobljena ostane, tijelo nikad slobodno biti neće…

Dozvolite svojim potomcima da odrastu…

Put u vječnost tuge

Znala si...

i ja sam znao.

Kada pođeš preko tog malog, trošnog mostića, da ćeš odnijeti dio mene...

Samo smo ćutali, zaustim da kažem nešto

ali ne...

Svaka riječ, tako je prazna, bezvrijedna…

Upijam tvoj pogled.

Posljednji je put da gledam tvoje lice, pramen kose sto viri ispod kape.

Oči crvene, ne od tuge, od zime je.

Šta tuga ima s tim.

I jedna suza…

Našla je put iz tvog oka, slivajući se do tvojih usana, kvaseći ih ispucale od vjetra… Nisi mogla da je skriješ.

Zar je i bitno..?!

Kao dvije sjene, ukočene, dvije ledene statue, stajali smo i dalje.

Znali smo da kasniš i da vec moraš da pređeš taj prokleti mostić…

Ali čekali smo, još koji tren, jer stojiš tu, sada i stvarna...

Poljubac je bio tako bolan, težak, onaj posljednji, znali smo…

Samo si se okrenula i pošla.

Gledao sam za tobom kako odnosiš sa sobom sretne dane, topla ljeta, radosna lica i naš smijeh…

Pratio sam pogledom taj dragi mi kaput, koji je grijao voljeno biće

i znao sam…

Znao sam da plačeš, ne želeći to da vidim…

Tvoja silueta je nestajala u daljini, a ja sam i dalje stajao ukopan...

Poželjeh da potrčim, da te stegnem, da ti kažem posljednji put da te volim, 

da te otmem od stvarnosti, zaključam u svoje srce, bacim ključ s tog mostića koji nas je razdvajao…

Ali nisam.

Umrijeh za tren…

Odnijela si mene sobom

samo je moje tijelo i dalje stajalo, mrtvo, bez duše, šibano vjetrom

s druge strane mostića.

O, kako i sada mrzim taj mostić.

A prokleto ga volim zbog tebe...............

Slika

Ne bih da smetam...

Slučajno me put nanese.

Onaj isti put kojim sam hrlio prije deceniju u zagrljaj ljubavi tvoje.

Ne želim izazvati žaljenje na tvom licu mjesto osmjeha tvog kojeg pamtim tada…

Molim te,

ne gledaj u moj trošni kaput i blatnjave cipele što uprljaše ulaz tvog sretnog doma.

Ne upijaj zlatnim zjenicama moje bore uklesane marljivim vezom tuge,

postidjećeš jadnika pred tvojim vratima...

Samo sam želio da vidim titraj sreće u tvom oku koji čuvaš za njega.

Ali ne vidim ga…

Ne vidim taj titraj sreće u oku tvom…

Skriven je grčem laži  i obmane.

Oduvijek sam mogao pod trepavice u dušu da ti zavirim…

Tamo sada nema ništa.

Ništa sem jedne požutjele slike dvoje sretnih ljudi

na ovom istom pragu

prije jednu deceniju...

Oprosti......

Sreća je tvoja, tugu ostavi meni

Danas je poseban dan.

I vrapci pjesnu činjaše u slavlje tvoje

I sunce u rijeci dražesno kupa zrake svoje, dok ova veselo koritom glas sreće nosi…

Pucnji jekom paraju zrak, tek lavež pasa vine se s njom

I oni danas nek strpe svoj strah jer danas,

danas je poseban dan…

Danas dva srca naći će dom, dok treće u predaji konačnoj mre

I pečat na usnama danas će sjat‘, na ljubav do smrti zavjet ćeš dat‘

Ja ružu na dar crnu k’o noć, u duši za tebe ponijeću sad

Znak smrti i bola na današnji dan

Jer danas…

Danas je poseban dan.

Noćas za mene

Ti

Nestvarna i stvarna

Sto pod nogama tvojim glečeri se tope

Osnova pisaca i slikara moćnih

Ti što oganj vulkana u očima nosiš

Inspiracijo Bogova

Grčkih mitologija

Patnjo ljudi kroz vijekove

Vladara i ratnika

Nocas za mene

Razapni jedra grudi svojih

Nek‘ bjelinom svojom prkosno

Slobodu što majka ti dade, osjete

Otmi uzdah moj ramenom ogoljenim

I bedrima svojim glatkim 

Što vajari prirode vajaše savršenstvom

Planina, rijeka i zvijezda nebeskih

S primjesom grijeha slatkog i opojnog

Truj me mirisima nagosti tvoje

Što zvijer gladnu od strasti budi

Dokle žito zlatno kose tvoje

Plete mrežu međ’ prstima mojim

Noćas gori

Ja gorjet’ ću s tobom...

Bezuslovna ljubav

„Volim te beskrajno…“ rekla je.

 Mnogo toga prošli smo skupa u kratko vrijeme. Bili smo mi, izabrani, jedinstveni u nasoj priči… Pričali smo pogledima, riječi nisu bile potrebne, bili smo jedno. Toliko smo bili jedno da nam je strah kolao venama pomišljajući da li to postoji u realnosti? Romanse iz knjiga su bile smiješne, nedorečene, neubjedljive naspram onome što mi smo bili tada, za ono što sam ja barem nosio u sebi, tad nista sem nje…

I tkivo moje je ona bila. Razlog postojanja, dio moje cijeline. Hrana smo bili jedno drugome, zrak i voda. Bio sam spreman žrtva za nju da budem…

Voljela me je, i ja volio sam nju, nepobitna, neosporna činjenica.

Na te njene izgovorene riječi rekoh; „Da li možeš da me voliš bezuslovno?“

Na trenutak me je pogledala zbunjeno i upitala šta se zapravo podrazumijeva pod tom mojom prostom, a ipak za nju delikatnom rečenicom. Po prvi puta nije razumijela…

 „Ja spreman sam umrijeti ovog trena ako bilo bi potrebno da udahnem život tebi, to je bezuslovna ljubav, kao majka što život bi dala za čedo svoje,“ rekoh, „ali ne tražim to od tebe, već da sve napustiš sto do sada život tvoj je bio, i prihrliš da gradimo svoj, od samog početka, iz temelja naših.. da l‘ čvrsti su i stameni toliko da baciš sve diplome što izgradiše tvoju ličnost, što put uspjeha tvome otvoriše, i baciš se u zagrljaj čovjeku što život ti poklanja na dlanu?“

Gledala me, činilo mi se vječnost cijelu. Zatim spustivši pogled, iz njenih očiju potekla je suza i tupo se razlila po stolu. U mojim ušima je odjeknula kao da se gromada planine sručila, baš tu, ispred nas… 

„Oprosti…“ prozborila je, „Ipak, ne volim te dovoljno, ne kao što ti voliš mene… bezuslovno…..“

Mnogo je vremena prošlo od tada, ali još uvijek odzvanjaju te njene posljednje riječi……

Otriježnjenje

Laž, izmišljotina.

Priča ljudi koji govore nešto.

Ne čujem.

Povremeno vidim pomjeranje njihovih usana u kratkim intervalima mog zurenja kroz njih.

Ništa…

Pomjeranje udova u pokretu lutke od krvi, tkiva i kostiju. Neki svijet kroz koji provlačimo svoja bića, smiješno, imaginarno.

Živimo u njima.

Krijemo se u oklopima i živimo.

Kao paraziti.

Besmisleno i pomalo morbidno.

Duša živi nešto drugo u svijetu snova.

Možda su neki u pravu, možda je naš stvarni svijet u snovima našim.

Prošlim, sadašnjim i budućim... 

Bosni

Kako ti je s nama, draga mati?

Samo ćutiš, ništa nam ne zboriš

Sve te čekam da nam se oglasiš

Patiš tiho al‘ se ne predaješ

Sinovima tvojim zubi rastu

Ni kćerima ostajati nije

Sve im sila iz očiju bije

Pa te glođu, razvlače i gaze

Nije tebi lako s nama, mati

Samo ćutiš, ništa nam ne zboriš…

                                ***

Stanovnik sam svijeta.

Drugi su postavljali granice, mene nisu pitali... ja ih ne vidim.

Vihor

Poljem jašu tri titana bijesna

Konji su him žeravice žive

Uši su him ogluhle od plača

Ne razbiru jauka od raje

Već se daju u pohode strašne

Gladi svojoj hrane da pribave

Avlija him predsjedništvo vlade

Ljudski oblik šejtani obukoše

Te se plažu po rodu jadnome

Svome rodu kožu da ogule

Nit’ poznaju brata rođenoga

Niti sestre što za milost moli…

Probudi se matero mi bolna!

Da l’ poznaješ sirotinju steću

Zgrći bagru planinama gordim

Krv im upij u rijeke i potoke!

No se majka nikada ne budi

Šuti ‘nako, k’o da šutjet’ mora

Tiho ječi, suzama zaliva

Kako ona, tako i mi s njome…

                                 ***

Sjedim, ćutim, posmatram ljude.

Dolaze i odlaze. Većinom gruba lica. Pričaju o nevažnim stvarima.

Tražim smisao na njihovim licima, i oni ga imaju, iako im život već odavno izmiče, oni znaju svašta o svemu, i gledaju mene, onako čudno, jer sjedim i ćutim…

Šta‘š mi pričat’

Ma popusti me, svega ti…

Imaš sto svijetova, ja ovaj jedan, nemoj mi ga kvarit'. Fino mi, 'nako, kad sam sa sobom samim, eto taman na basamaku, zamislim se, odem kud hoću, i nema granica… 

Ha, de mi zabrani da odem u mislima kod mojih jarana, bilo kud po dunjaluku, eto me tam', eto me vam'. Pa se vratim, i puno ranije, taman kad sam bio dijete, zagrabim maštrafu vode iz lime sa starog bunara, a ona grize grlo kol'ko je ledena, ukusna, brate....

I pjesma... čula se pjesma negdje u mahali, a miris kafe pržene iz dolafa, kroza otvorene pendžere, miješa se s mirisom pite koju mater pažljivo okreće da ne bi slučajno podgorila. Heh, izgladniš odma' k'o da nisi jeo tri dana, a gdje ne'š izgladnit', bolan. Tol'ki hač na šporetu, sve krčka, diše i miriše, što bi rekli stari...

Sve bijaše nekako lako, jednostavno, sve se znalo, i nije se žurilo, sve potaman.

A vidim, haman si se zamislio. Paše ti ovo...

Sjedi na basamak, prijatelju…

Odmori, povuci ručnu i uspori.

Fino je to, velim ti ja.

I... popusti me priče, bolan.

                                ***

Ono nekad kad si se vrać'o uneka doba p'jan, boj'o se previda a naroda jok…

Beli se uva doba bojiš ljudi, previd se zagubio neđe, jal je uš'o u narod, te sav dunjaluk previd post'o, pa bi se haman u crnicu zakop'o da te strah ne nađe kad protrneš od kauma dunjalučkog…

Beli smo i previda nadvrhli 'vaki kak'i smo, i niđe smiraja nemamo a avaz nam oštar k'o silaj ćuprija, te siječe i straši one koji još pođahkad previdu značaja pridodaju…

Eh, silo nečista, đe se u narod nađe uvući...

Priča o psu

Truli zadah smrti nagriza nozdrve...

Prokleta bila, po ko zna koji put njeno prisustvo remeti miris jeseni. Nemilosrdno stoji nad glavom jadne žrtve koja se bori sa posljednjim udisajima života. Tužni hropac para ustajali zrak. Samo njegove tužne, krupne oči prate moj svaki pokret, kao da kažu - hvala ti. Hvala što si tu pored mene...

Prijatelj do groba, do posljednjeg trena...

Bože, kako volim to malo, jadno biće iz čijih krvavih očiju izbija toplina kroz svu bol koju trpi...

A ona, kurva nemilosrdna, stoji nad njime ubogim. Čeka trenutak da spusti svoje pogane ruke, odnese to malo duše što ga drži...

I pitam se, što se ne može da dam života dio, da produžim vijek prijatelju svom...

Druže moj, dosta smo godina ja i ti dijelili isti zrak, tržali poljima, valjali se po livadama, i pricali jedan drugome svoje priče, koje smo samo nas dvojica razumijeli...

Bože, što vijek svima isti ne dade, da ne ispraćamo jedni druge ovako, bespomoćno...

Drhtaj bola i straha prožima iscrpljeno tijelo. On zna. Da plašt smrti dodiruje njegove šape...Ne boj se prijatelju... tu sam ja...

Kao i prije...

Zbogom.

Emotivno – psihološko formiranje       individue                                        

Dok iskoračiš iz majčine utrobe okružen si raznim opasnostima koje život nosi. Svakako, u djetinjstvu mnogo manje, sigurnost ti daju roditelji, najbitniji faktori koji ti pomažu da bezbjedno odrastaš, mada već i tada u skladu s godinama stičeš znanja i iskustva koja te psihički formiraju u ličnost.

Doba adolescencije i prelaza u neki ozbiljniji nivo svog zivotnog puta, gura te da istražuješ, postaje sve opasnije, boriš se, iako i tada s još prisutnom podrškom, bauljaš u želji da postigneš neke samostalne ciljeve, uporno nailazeci na zidove koje zeliš da probiješ glavom, jer psiha još neformirana i nezrela ne može da prihvati činjenicu da tek širiš latice svog uma, i pritom si još više ranjiviji.Zreo čovjek se ne može nazvati takvim, ako ta zrelost u njegovoj sivoj masi nije dostigla stepen samoodbrane i kontrole, čiji porast pospješuju stalni usponi i padovi. 

Jedna od najvećih opasnosti za čovjeka su zapravo njegove emocije. Ljudi će pokušavati da manipulišu njima, ljudima je to jako zanimljivo, jer probijanjem emocija, ljudi istražuju, dopiru u jezgru tvoje ličnosti, i kada te potpuno "istraže i iscijede", postaješ potpuno nezanimljiv, ostave te da se boriš gradeći bedem sigurnosti koji je srušen do temelja, odlaze da istražuju neko novo, zanimljivije podrucje. Sazidaj jači, ne štedi materijal za izgradnju, postani bedem! Koliko te mogu ljudi smatrati naivnim?  Onoliko koliko im ti to dopustiš. Dopusti da se igraju, igraj po njihovim pravilima, budi posmatrač sa strane, provuci ih kroz lavirint sopstvene igre, i potrudi se da zalutaju u njemu, kraj igre je onda kada ti to odluciš. U svima nama postoji anđeo i đavo.

Otkrij onu stranu sebe koju žele da vide, onu stranu tebe koju zaslužuju, tada ćeš znati da li si odrastao....

Strah

Njeno veličanstvo - Smrt. Neminovni i najveći strah na čovjekovom proputovanju. Kraj. Svršetak svega ovozemaljskog, svih htjenja, nadanja, ciljeva.  Sudija i dželat.. ili možda spasenje?

Šta ako nisi imao šansu?

Pa mnogi je nisu imali. Život je dat da osjetiš miris, da vidiš sto mnogi nisu, što mnogi neće nikada. Čemu strah.. Čemu zgražanje od onog što spasava ljudsku dušu? Čemu strah od spasenja..

Strah.. veći, jači od smrti. Strah od vela što pokriti će nekada tamom beonjače tvoje.. Strah što vrijeme će napraviti reljef neravnina na tvom prekrasno tijelu.. Kome je prekrasno? Od koga te strah hvata kad isti prekrit će mnoga?

Vrijeme.. ubitačni neprijatelj svih nas.. Ponekad poželimo da prođe.. ponekad da stane.. ponekad.. da, onako ponekad da mu se dželat nasmiješi, tek tako ponekad, i svašta.. I onda shvatimo da nismo mislili tako, tek prazna pomisao je bila u satima zasićenja životom kog vrijeme neumitno gazi.. Čega se u stvari plašiti sem vremena nad kojim nam kontrola izmiče, i nikada je nismo ni imali. Čemu onda strah od smrti, kada ona svrati tek da pokupi ostatke nečega sto je već osuđeno, nečega što je već odavno mrtvo u svim svojim strahovima koji su daleko veći i od nje same...?

Ne plašimo se mi smrti, već života.. Smrt je samo opravdanje svim našim strahovima...

Za koji život treba da se rodim

Ovo nije moj san... Vrati me majko kroz vremeplov sata u vrijeme kada je Bog vladao Zemljom, i lucifer u čovječijem liku bio sigurno okovan u svojoj tmini...vrati me majko na trešnju iz mog djetinjstva, kada bezbrižno brah plodove tog drveta koje crpi snagu božanstvene prirode.. vrati me u okrilje utrobe svoje i podari mi život na livadi cvjetnoj, na drugoj strani sunca, kraj planinske rijeke, u doba svjetlosti i dobrote ljudske.. probudi me tamo, jer ovo nije moj san....

        

          RIJEČ U VREMENU

Nikad nisi sam/a u moru potopljenih brodova, ali vrijeme je da naučiš plivati. I traži uvijek one manje, običnije... veliki brodovi se lakse potope…

Budi original... pa makar se taj original tebe ne sviđao drugima, imaj poštovanja prema sebi. Šta si ako kitit' se perjem slavnih tragača sebe kroz vijekove, želiš dokazati nadmoć nad dušama što u patnji svojoj traže sebe, u njima, kroz tebe...?!

Koliko još puta da odem od sebe po nekim dalekim napuštenim gradovima rasut po njihovim balkonima i prašnjavim krovovima... koliko latica poljskoga cvijeća dosegnuti, primiti u sebe da bih iste dao drugima... i mrijet' koliko puta da bih život udahnuo...  

                                                                       Riječ je trag koji ostaje…

I kada je zabačena negdje međ‘ koricama, na starim i prašnjavim policama, neko nje gladan će posegnuti da dušu nahrani svoju… Suza mi teška tri miliona godina na oba svijeta...poplavila zemlju i svemir obojila tugom... osjećaš li kako nas razapinje jedna slankasta kap tečnosti...
na oba svijeta...

Ne traži spas u drugima ako to zaista ne želiš. Niko te spasiti ne može onog od čega ne želiš da budeš spašen.

Ljubav nikad ne odlazi, odlaze ljudi za kojima treba da zatvoriš vrata...

Teško je nekada osmjeh obući, potrošen, smiješno neuvjerljiv i sapet, davno nekad odložen, pažljivo spakovan u prošlost, ukraden od ljudi i vremena nekog, što protutnji i pokupi razloge za smijeh… Teško se smijati a nemati nijedan razlog za to…

                                                                    Ne potpisuj se svojim vrlinama i ne guraj ih ispred sebe, šta ces sa svojim manama kada te ljudi upoznaju bez njih.

A kada se sav ovaj snijeg otopi, na ogoljenim granama drveća, pojavit’ će se opet sva naša nadanja, želje i strahovi... neki novi početak i novo proljeće, u starom ruhu naših starih životnih ciljeva.

Ne primjećujemo one koji nam svijet nude na dlanu zasljepljeni onima koji su taj isti srušili...

Kada bi bili ostvarivi snovima se ni zvali ne bi...

A gdje da ostavim sve te poljupce

za tebe neku

koja sanjaš o njima

a ne znaš da tvoji jesu…

                                                                  Tiho teče rijeka života… lijepa je kroz mirne tokove, ali ima ona i svoje brzake.. pa i poneki vodopad.

Svaki poklon je privlačan ako je lijepo upakovan, bez obzira na njegovu sadržinu. Svi hrle ka tajnovitosti sjajnog omota ne mareći šta je ispod njega.

Kada bi htio da budeš dobar svima, morao bi od svih ponaosob da tražiš recept i instrukcije kakav bi trebao da budeš. Tada ne bi živio svoj život, imao bi milion različitih uloga, a svoj život bi poklonio drugima...

Voljeti… Neki drugi će to bolje znati.. oni voljet’ će grudi tvoje… i bedra mirisna pod prozirnom svilom… voljet’ će te satima, a ja tek cijeli život…

Noćas mi ne kvarite tišinu… ne tražite riječi gdje ih nema… bačene su, bezvrijedne, suvišne i dosadne… neka miruju… nek’ samuju tako glupe i prazne… kad ja ih ne trebam, ni vama od koristi biti neće…

Usnio sam po prvi put, tako kratko, dovoljno i previše da znam da još su lanci duboko u kožu urezani, i da nema bijega…nikada. Oskudnu sobu u studentskom domu i tebe i tebe oskudnu u snu bez razloga, bez ikakve veze...nikakve baš.

I gledam ljude, grad...

Da može pogled što misli učiniti mogu, sve bi u sivo bilo obojeno, i ljudi bi kapute i šalove nosili…

Možda bi i noć pala u sred bijela dana...

Ma koliko to lice odavalo hladnoću, svaka, ali svaka žena u dubini svoje duše nosi more nježnosti koju treba doseći, probuditi, učiniti je da se osjeća onim što i zapravo jeste… ženom.

Ima tako tih starinskih kućica gdje ognjišta nikad ne zgasnu. One ništa ne kriju. Nema fasada živih boja, niti spratova da lutaš po njima.

Ponekad i grubi dlanovi tone nježnosti pružiti znaju.

Ponekad njegovane ruke grube biti mogu. Ljepša je trnovita ruža od cvijeta planinskog. Miriše lijepo al' često ogrebe... Fasada vremenom potamni, miris ruže polako nestaje, a toplina onog ognjišta nikad ne zgasne u kućici staroj koja ništa ne krije...

Koliko cvijetova planinskih pod nogama tvojim da zacvili, dok pronađeš onaj koji će pogled da ti ukrade…

Čovjek je neriješen slučaj, igrica s bezbroj nivoa. Možeš da igraš, ali nikad nećeš stići do kraja...

Umrijet' možeš kad god to poželiš, živjet' samo jednom...

Ljubav se sije da bi se brala. Ne bacajte zalud sjeme po tlu na kom klijat‘ neće.

Voda je najmekša, ali vremenom može postati stijena... i viriš iz nje, a ne možeš da izađeš...

Vrijednost razmišljanja o onome šta si mogao da promijeniš u prošlosti je ravna vrijednosti onoga što nećeš promijeniti ni u budućnosti.

Ništa savršeno crno ne postoji, nit' je noć toliko mračna da može prkosit' mjesečini skriti pute koraka tvojih.

K'o što bijelina dana savršena nije, ni tama biti ne može sem onda ako sam ne tražiš to savršenstvo, tada ni najmanji tračak svjetlosti pronaći nećeš.

Prijateljstvo je plemenit i divan osjećaj pripadnosti ljudima koji te prihvataju sa svim vrlinama i manama bez očekivanja zauzvrat bilo čega sem prijateljstva.

Emotivno oskrnavljen, zatečen i zaglavljen između dva vremena, u dubokoj komi uspavan, otet i nikad vraćen… pa ipak sretan u svojoj bezobzirnoj gladi, što hranit’ se ljudima mogu, njihovim mesom, njihovom ljubavlju i emocijama…

Sve su ipak samo prašina koju je vjetar oduvao u prošlost....

Nikad se više nije govorilo o ljubavi, a nikad se ljubav više nije stidjela onih koji je pominju.

Ovo su vremena kada romantika čuči u zaklonu i drhti od straha i srama.

                                                             Jednom sam upoznao sebe, i nisam se sebi svidio…

Ne stajte đav’li mi na muku… pružila se niz kaldrmu pustu, navijenila drveća je krošnje, nigdje kraja ja joj ne nazirem… prošlost na dva kraja trga, ja na jednom pandžu lomim… Ne stajte po njojzi, moja muka to je, svoju muku po ataru ster’te, te se vin’te k’o niske đerdana…

Od volje vam, meni dosta moje.

Iščekivanje ljubavi zatvorenog srca ravno je težnji ka nečemu što ne želiš. Puno se govori ali se ništa ne kaže. Riječi su prazan hod motora, vožnja u leru vozila koje radi a stoji u mjestu.

Divila se mojoj skromnosti i iskrenosti, želji da zagrlim sve ulice, sve prolaznike, da kažem svima koliko ih volim, suludo i neshvatljivo, skoro toliko koliko volio sam nju… 

Prezasićenost zataškava prioritete i stvara nezadovoljštinu.

Tebi je lako. Dva srca imaš, kradljivice...

Kad već sve si, 
i tugu ponesi…
trebat’ će i tebi kada shvatiš gdje si.

Ti ne poznaješ mene, a sav sam se u tebe pretvorio…

Zagnjuri u svoju dušu. Možda tamo međ' plišanim igračkama nađeš i dio mene...

Nisam ja navikao po zvijezdama hodit'... vazda se o neku okliznem.

Nisam ja bio tu kada su ljubičice i bijele hortenzije ruke ti krasile, zašto bi sad moje utjeha im bile…

                                                             Behara, i dosta mi... Krv ne spire krv, no se taloži, k'o telva za fildžan, a behar, on vazda bijel i čist ostaje...

Svi mi ponekad poželimo da se promijenimo. Ali ko još želi da živi sa strancem, ili da nosi stranca u sebi...?

Gomila na proputovanju, slučajni prolaznici, gosti. Kao milijarde bakterija što prave upalne procese na planeti koja boluje. Truju i obaraju njen imunitet.  Manjak pozitivnih bakterija, manjak antibiotika. Umire majka dok pijemo njenu krv i glođemo meso njeno. Ne poznaje sebičnost ni u bolesti svojoj... Ponekad nas opomene, ali mi smo gluhi u gladi svojoj....

Svjetla ručice drage neka razapnu dušu moje mračne tmine da spoznam šta smrt je laka dokle kam’ svoj ja spuštam u okrilje majčine utrobe nestalne k'o i sam što jesam…Ljubite moje kosti crvi ogavni kano što ja ljubljah vas…

Zavući ću se pod kamen svoj, još tamo sigurnosti ima...probudite me kad ljudska vrijednost ugleda svjetlost dana...

Nije dovoljno postojati, i kamen postoji…

Čovjek je čudo prirode... ali zašto imam osjećaj da se priroda poigrala?!

Ne diraj mi poganim rukama, zlobnim mislima moje cvijeće i drveće, cvrčke i mrave…oni su moji i ja njihov, traži svoj smisao na svom betonu, u svojoj oholosti…pusti mene, bolan, pusti moj grozd i korov…

Srce je najčuvanija utvrda. Niko je na svijetu provaliti ne može dok mu je sam ne otvoriš. Ima i vrsnih lopova koji uspiju, ali srce ima više prostorija. Do one posljednje, najvrijednije i najtoplije samo rijetki uspiju doprijeti, tad tamo zanavijek zaključani ostanu…

Filozofija je uokvirivanje već postojećeg.

Sjeme svojih snova podari psu što ulicom dom svoj traži... u jednom treptaju oka njegovog, više topline ima nego u zgradi skrhanih zidina srca moga... paprat i mahovina dom pružit' ne mogu...

Dvorišta su nam zapuštena jer moramo paziti da je u tuđem sve pospremljeno i posloženo.

Svjesnost svoje besvijesti je luksuz koji ne možemo sebi priuštiti jer bi u suprotnom stali očajni u ostvarivanju naših slabaških ciljeva. Puno toga mi znamo, mnogo više ne želimo znati.

Vrijeme je novac...a može li se s njim kupiti vrijeme što će proći..?! Nemamo mi vremena misliti na to.

                                                                       Zrelost čovjeka ne čine njegove tjelesne promjene...

Ti moje si prostranstvo želja i snova mojih… ne sužavaj puteve moje, ne zatiri sjeme što pronašlo plodnost je svog klijanja u basti boje očiju tvojih...žal pjesnika tužnih izazvat' svojim strahom nemoj…strah željama sudit' ne smije!

Ne čeprkaj po prošlosti mojoj. U njoj nećeš pronaći podstrek svojoj budućnosti. Pusti je neka spava, ni ja je budit' ne smijem...

Budi ono što jesi… nekad ćeš zaboraviti da staviš određenu masku za prigodnu priliku, saplest ćeš se u sopstvenom identitetu, nećeš znati ko si u stvari. Tragaćeš za svojim JA, i kada ga konačno upoznaš, neće ti se svidjeti, jer si došao pred svršen čin, i upoznao stranca…

Ne okrećem ja leđa životu, on ih je meni okrenuo. A nekad smo se tako lijepo družili…

Nemam ja dovoljno vremena…

Svaki izgubljeni tren je nenadoknadiv mom sanjarenju o tebi…

Nemam ja dovoljno vremena budan biti...

Ponekad zavidim ljudima koji ne pridaju značaj strujanju vjetra kroz grane starih hrastova, ljubeć' se s zrakama sunca, baš tu, iznad napuštenog gnijezda malih lastavica..

Njima neće teško pasti buđenja nekih novih dana, početak nekih novih proljeća…

Previše je tuge u svijetu da bih se mogao posramiti sa svojom pred onima koji svoju i ne vide okupirani opstankom, glađu i žeđi… Ponekad smo jako nezahvalni poturajući svoju bol u prve redove…

Jesen... Može biti hladna, i onako sive boje, tužna kao kraj, kraj svega sto je oživjelo proljećem…

Jesen može biti topla, onako zlatne, onako tople boje, kraj nekih davnih krajeva, početak novih početaka… 

Jesen je ustvari uvijek ista, samo je mi posmatramo različito, samo što je svi bojimo bojama kojima hranimo svoj pogled…

Koliko je trenutaka prošlo da im značaja saznali nismo, a u svakom smo vremenu gospodari mogli biti... Nijedan zalud nije prošao, samo ga nismo eto dotakli, nije bilo smisla da mu se pomogne, nije bilo vremena… a tren je dijete vremena, i roditelj njegov... kako ga onda od vremena dijeliti smo htjeli često, a vremena gladni ostali…

Oduvijek je jedno "zauvijek" imalo svoj rok trajanja...Neke riječi nikada ne smiju biti izgovorene naglas…

Traži spas dok grizeš tkivo svoje, roni u kost svoju. Nek krvare desni, grizi…Sklupčaj se tamo i ćuti… bezbjedan sam si u sebi. Boli, al‘  kidanje trupla svog nemjerljivo naspram straha je što vreba van njega. U redu je… Biće dobro dječače, ostani tu. Vani je tako hladno, prehladićeš se…

Ti prelijep si cvijet, kog ruka brat’ ne smije… Tek pogledom svojim pomilovat' to lice milo, moje srce ište… Šta ponudit' krasoti nestvarnoj, da osmjeh taj vječno na usnama s’ja...? Pregršt lijepih riječi mojih, pusta je tama spram svjetlosti u očima tvojim, tek ništavna nada tvom snu samo može biti…

Pogled u prazno. Projekcija naših misli... Film  na platnu čiju stvarnu radnju samo mi znamo, i titlujemo drugima po svojoj volji. Filmovi po istinitim događajima su rijetki i poprilično dosadni…

...i tako, po ko zna koji put ostavljam sebe, noseć‘ sa sobom dio nje, skrivenu u svakoj ćeliji, pažljivo raspoređenu u porama, na rukama, licu i negama umornim što nose mene i nju u sklopu tkiva i kostiju mojih, skrivene tako negdje, gdje trče i traže se k’o nespretna djeca, ljube se negdje na mjestu što ljudi nazvaše dušom… ovom mojom gdje ponesem tebe u sebi, i nađem te tamo, baš uvijek dok odlazim od tebe, umornim koracima kroz prohladnu noć…

Ponekad ćutim u uglu svoje duše, osmjeh ostavim na licu da zametnem trag svoj, da prepoznat‘ me ne mogu… da odmorim od pogleda i zala očiju ljudskih, tamo na tren, il‘ na vječnost cijelu, skriven i sklupčan k’o fetus u utrobi majke, bezbjedan od oluje izlizanih riječi i maskara… osjetim tvoj pogled kad dotakne me tamo, vazda me pronađe kad silaziš mračnim predvorjem noseć‘ miris poljskog cvijeća na stopalima…

Sve je to nekad neko rek'o, jal’ osmislio... nije jedan insan na dunjaluku… tek sužanj hudi što penje se uz kaldrmu života... onu pohabanu, al' jaku, kamenu… što je hiljade nogu, ha bosih, ha obuvenih prohodilo... i ohanem, pa skontam što insan usta zamandali... nejma plaho šta izać' iz njih, bolan...

U životu postoje razlozi koji opravdavaju naša djela, pa makar naša djela bila neopravdana drugima… Drugima nikada i neće biti, jer razlozi su samo naši i nama poznati…

Kosmopolitizam posmatran mojim očima

Svaki pojedinac postoji s razlogom na Zemlji, i svaki čovjek ima neku vrijednost, neku ulogu. Svakako postoje i oni loši, koji ugrožavaju vrijednost samog suživota, Jing-Jang, dobro i loše, svetlost i tama, na nama je da odlučimo kojim žemo putem krenuti.

Čovjek koji se osjeća kosmopolitom, to je jedan trezven, kulturan, drag čovjek, koji svoju satisfakciju života doživljava malim stvarima, dobrotama. On je sretan i zadovoljan. Može uživati čak posmatrajući jednu vlat trave kako prkosi vjetru, i diviti joj se. On je isto tako sretan kada mu neko uputi ljubazan pozdrav, osmjeh, to ga ispunjava, i hrani duhovno.

Prema takvim ljudima su i drugi druželjubivi, jer jedan kosmopolita zrači dobrotom i otvorenim srcem, utiče na druge i prenosi ono što nosi u sebi.

Zadovoljstvo je gledati Svijet takvim očima,  razbiti čahuru sputavanja i ograničenja, biti slobodan u sebi.

Imam taj svijet u glavi, ogroman je kao kosmos, i u tom svijetu je sve onako kako želim, kako mislim da bi trebalo da bude, u tom snu smo svi ljudi u miru, razumijevanju, toleranciji i suživotu.

Ja sam kosmopolita, ja sam veoma sretan čovjek…